Kvalifikacija digitalne imovine – zašto je to uopšte bitno?!

Kvalifikacija digitalne imovine – zašto je to uopšte bitno?!

  • 03.03.2023

Imate sjajnu ideju koja će da promeni svet, okupili ste tim istomišljenika koji u nju veruje jednako kao i vi, porodica i prijatelji vas podržavaju (jer vam pre svega žele dobro), svet je pun prilika i čini se da vas čeka širom raširenih ruku. Ipak, od ideje do realizacije ima nekoliko koraka. A prvi i najčešći je nedostatak novca. Svesni ste da kao startap koji je na početku svog puta usled nepostojanja kreditne istorije kao i adekvatnih sredstava obezbeđenja ne možete da računate na kredit od banke. S druge strane Venture Capital fondovi, alternativni investicioni fondovi ili Angel investitori u Srbiji su još uvek češće izuzetak nego pravilo, što znači da ste na kraju dana uglavnom prepušteni sopstvenim sredstvima ili novcu dobijenom od spomenutih FFF (Friends, Family and Fools). Svi oni koji se prepoznaju u ovim rečima, neka nastave sa čitanjem članka. Možda nauče nešto novo i zanimljivo i još važnije možda shvate da je ovo baš ono što su tražili!

 

Pre nego što krenemo, podsetimo se da je Srbija među prvim državama u Evropi (a i globalno) koja je još davne 2020. godine donela Zakon o digitalnoj imovini (ZDI). Možda ne zvuči kao nešto značajno, ali poređenja radi, SAD i EU kao 2 najveća globalna tržišta i dalje nemaju jedinstvenu regulativu digitalne imovine. Možemo valjda i mi u nečemu da budemo bolji i napredniji od SAD i EU. To je sve super, ali kakve to veze ima sa mojim startapom i potrebom za prikupljanjem kapitala?

 

Ima, zato što vam digitalna imovina pruža različite mogućnosti da skalirate i unapredite svoje poslovanje. Kladimo se da većine tih mogućnosti niste ni svesni. Ali o njima pričamo detaljnije u nekom od sledećih članaka. Idemo korak po korak. Pretpostavimo da vas zasad zanima samo prikupljanje kapitala. U tom slučaju možete da izdate digitalni token u koji možete da inkorporišete bilo koje imovinsko pravo (poput prava na kamatu, učestvovanje u prihodu/profitu, nagrada za određeno ponašanje itd.). Investitori vam daju novac, a zauzvrat stiču neko od spomenutih prava.

 

Zašto bi uopšte razmišljali da se finansirate putem digitalnih tokena? Ukratko iz više razloga:

 

  • Tradicionalni vidovi finansiranja nisu dostupni;
  • Želite da se finansirate direktno od kupaca vaših budućih proizvoda i usluga (što vam faktički omogućava preprodaju);
  • Želite da budete drugačiji i da se izdvojite od konkurencije;
  • Želite da kreirate nove izvore monetizacije.

 

Ok, svidele su vam se mogućnosti koje vam finansiranje putem digitalnih tokena donosi i pitate se šta bi bio prvi korak na tom putu. Prvi korak bi bio pravna kvalifikacija digitalne imovine. Vauuu, to zvuči suviše dosadno i krajnje kompleksno. Može li se to objasniti na jednostavniji način? Hajde da pokušamo!

 

Token vs. valuta 

 

Sećate se da smo rekli da se oblik digitalne imovine koji možete da izdate zove digitalni token. Međutim, ZDI poznaje još jedan oblik digitalne imovine, a to su virtuelne valute (u narodu poznatije kao kriptovalute). Ukratko, to bi bio oblik digitalne imovine koji nije izdat od strane države, nema status novca ili valute, čiju vrednost izdavalac ne garantuje, ali ga uprkos tome fizička i pravna lica prihvataju kao sredstvo razmene. Tipičan primer bi bio Bitcoin. 

 

Ok, sad kada imam jasniji pregled situacije, kako da znam da li izdajem virtuelnu valutu ili digitalni token. I drugo, zbog čega je to uopšte važno? Krenimo od drugog pitanja. Naime, ZDI određuje da je za sva pitanja koja se odnose na odlučivanje u vezi virtuelnih valuta nadležna Narodna banka Srbije (NBS), dok je u pogledu digitalnih tokena nadležna Komisija za hartije od vrednosti (Komisija). Tako je i Komisija u skladu sa svojom nadležnošću, donela dokument koji ima za cilj da demistifikuje proces izdavanja digitalne imovine (tokena), koji ćemo u nastavku pokušati da razložimo i prostim jezikom objasnimo.

 

Naime, u praksi je ponekad teško povući jasnu liniju između virtuelnih valuta i digitalnih tokena, pošto se u nemalom broju situacija može reći da se u jednom obliku digitalne imovine mogu steći odlike i virtuelne valute i digitalnog tokena. Dovoljno je da digitalna imovina daje određena prava poput prava na učestvovanje u potvrđivanju transakcija ili upravljanja projektom što većina digitalnih tokena i daje, i da je prihvaćena kao sredstvo razmene, i ona će se smatrati i virtuelnom valutom i digitalnim tokenom, odnosno imaće hibridnu prirodu. Kako bi otklonili nedoumicu u praksi, Komisija poručuje da za razgraničenje može pomoći sledeće pravilo – ukoliko digitalna imovina ne daje nikakva prava osim što se može koristiti za razmenu, što je slučaj sa npr. Bitkoinom, onda se radi o virtuelnoj valuti. Ukoliko digitalna imovina daje još neka prava osim što se može koristiti za razmenu onda se skoro izvesno radi o hibridnoj digitalnoj imovini. S druge strane, ukoliko digitalna imovina u sebi sadrži određena prava, ali sama digitalna imovina nije namenjena razmeni u smislu prenosa vrednosti, onda je verovatno reč o digitalnom tokenu. Iako navedeno tumačenje nije bez osnova, smatramo da sadrži jedan ozbiljan nedostatak. A to je zanemarivanje činjenice da je svaki instrument koji u sebi sadrži neko pravo po svojoj prirodi je prenosiv. Drugim rečima činjenica da je digitalni token koji u sebi može sadržati različita prava prenosiv, nikako ne implicira činjenicu da je zbog svoje prenosivosti hibridni oblik digitalne imovine, odnosno da NBS može konstituisati svoju nadležnost. Kada su u pitanju granične situacije, odnosno kada nije lako proceniti u koju kategoriju treba svrstati određen oblik digitalne imovine (što će i biti slučaj u najvećem broju situacija) analiza će morati da se sprovodi za svaki slučaj zasebno.

 

U slučaju hibridne prirode digitalne imovine loša vest je da ćete imati posla i sa NBS i Komisijom. Zašto kažemo da je to loša vest? Pa, bez želje da zalazimo u detalje, možemo sa sigurnošću reći da je NBS manje blagonaklona ka digitalnoj imovini nego Komisija. Stoga, naš je savet i preporuka da se digitalna imovina strukturira tako da bude digitalni token, a ne virtuelna valuta. Pošto su u pitanju pipave stvari izlišno je spomenuti da je pomoć profesionalaca i više nego poželjna (da ne kažemo potrebna). Kao utešan detalj, Komisija navodi da će dilema u pogledu toga kom nadzornom organu izdavalac treba da se obrati u praksi je umanjena ulogom koju u postupcima vezanim za digitalnu imovinu ima e-uprava. Naime, celokupna komunikacija sa nadzornim organima se vrši preko portala e-uprave i automatski se sva podneta dokumentacija prosleđuje nadzornim organima, a onda ih oba nadzorna organa pregledaju i utvrđuju da li su nadležni da postupaju ili nisu. U praksi to pak izgleda tako da prvo NBS pogleda predmet i u slučaju da proceni da nije nadležna (što je najbolja opcija), nadležnost prepušta Komisiji.

 

Važno je napomenuti da odluka izdavaoca da je određena digitalna imovina virtuelna valuta ili digitalni token, nema značaja, već se njena priroda određuje u skladu s karakteristikama te digitalne imovine. Isto važi i za odluku izdavaoca kojom određuje da je određena digitalna imovina finansijski instrument. I o ovom slučaju, gledaju se karakteristike te digitalne imovine, a ne šta je izdavalac odlučio.

 

Token vs. finansijski instrument

 

Mislite da je ovde kraj dosadnoj pravnoj kvalifikaciji?! E, pa nije. Nakon što je doneta odluka da se izda digitalni token i utvrđeno je da ima odlike samo digitalnog tokena, a ne i virtuelne valute, postavlja se pitanje da li digitalni token ima karakteristike finansijskog instrumenta navedenih u Zakonu o tržištu kapitala (ZTK). Ukoliko digitalni token nema „sve odlike finansijskog instrumenta“, na njegovo izdavanje će se primenjivati samo odredbe ZDI, što predstavlja ogromnu olakšicu u smislu procedure izdavanja. Ovde se postavlja jedno logično pitanje, a to je šta su to tačno sve odlike finansijskog instrumenta? Bojimo se da ukoliko pogledamo ZTK nigde nećemo naći šta se podrazumeva pod svim odlikama finansijskog instrumenta, što otvara vrata različitim kreativnim oblicima tumačenja koja predstavljaju svojevrsni mač s dve oštrice.

 

Međutim, ovde postoji još jedna olakšica, a to je da čak i ukoliko digitalni token ima karakteristike finansijskog instrumenta (npr. klasična obveznica), na izdavanje će se primeniti samo ZDI, a ne ZTK ukoliko su ispunjeni sledeći uslovi: 

 

  • digitalni token nema odlike akcija;
  • digitalni token nije zamenljiv za akcije (ne može biti konvertibilna obveznica);
  • ukupna vrednost digitalnih tokena koju tokom perioda od 12 meseci izdaje jedan izdavalac ne prelazi iznos od 3.000.000 evra (jedno pravno lice – 3.000.000 što znači 2 pravna lica – 6.000.000 evra!).

 

Praktično gledano, to znači da izdavaoci samo treba da ispoštuju obaveze koje su propisane ZDI, a koje su značajno jednostavnije od onih propisanih ZTK. Imajući u vidu potrebe za finansiranjem pravnih lica kao i prosečnu veličinu pravnih lica u Srbiji, može se reći da je  iznos od 3.000.000 evra postavljen korektno, iako nije baš najjasnije na osnovu kojih tačno kriterijuma. Predlažemo da se razmotri podizanje ovog praga za kvalifikovane investitore. Dobra stvar je i da izdavaoci mogu da budu kreativni prilikom strukturisanja digitalnog tokena, imajući u vidu da ZDI ne propisuje obavezne karakteristike digitalnog tokena.

 

Zanimljivo je i da finansijski instrumenti trenutno ne mogu biti izdavani u formi digitalnih tokena iz razloga što blokčejn tehnologija podrazumeva da u obradi transakcija i vođenju registra učestvuje više lica (nodovi), a ZTK je propisao da te poslove može da obavlja samo Centralni registar, depo i kliring hartija od vrednosti. Drugim rečima u ovom trenutku nije moguće da se korišćenjem blokčejn tehnologije izdaju digitalni tokeni koji su u isto vreme i finansijski instrumenti (osim u skladu sa gore opisanim izuzetkom). Postoji rešenje i za ovaj problem. Naime, EU je uz puno uvažavanje činjenice da se postojeća finansijska regulativa i infrastruktura ne može primeniti na digitalnu imovinu, uvela DLT Pilot Regime gde se stvara svojevrstan sandbox u kome će se pod kontrolisanim uslovima moći vršiti trgovina tokenizovanim finansijskim instrumentima.

 

ZDI se neće primeniti i u slučaju da se transakcije s digitalnim tokenima vrše isključivo u okviru ograničene mreže lica koja prihvataju te digitalne tokene (npr. korišćenje digitalnih tokena za određene proizvode ili usluge, kao oblika lojalnosti ili nagrade, bez mogućnosti njihovog prenosa ili prodaje). U ovom slučaju radi se o zatvorenim ekosistemima i stoga javni interes nije ugrožen, te ne postoji potreba za primenom odredaba ZDI.

 

Nadamo se da ste nakon našeg malo dužeg članka uspeli da shvatite da kvalifikacija digitalne imovine nije puka teorijska konstrukcija, već da itekako ima praktične implikacije. U narednom članku pričaćemo više o samoj proceduri izdavanja digitalne imovine i koracima koje treba da se preduzmu. 

 

Budite slobodni da komentarišete, postavljate pitanja i delite članak. Hvala na pažnji!